Za ovogodišnji vrhunac planinarske ljetne sezone planiran je pohod na Triglav 2864 mnv. Čak 14 članova našeg Društva odradilo je ovaj vrlo zahtjevan pohod i svi su došli do vrha.

Krenuli smo u subotu ujutro oko 6 sati iz Donje Stubice preko Ljubljane, Jesenica, Mojstrane do doline Kot gdje je naša polazna točka bila Lengarjev rovt, a zadani cilj za prvi dan bio je Dom Valentina Staniča (hvala Robertu za organizaciju smještaja). Prvog dana odrađeno je 6 km, ali je visinska razlika bila 1513 metara. Ponuđen je dio puta i „za one koji žele više“ pa je tako četvorica planinara predvođena vodičem Tomislavom odradila uspon prema domu feratom preko Vrbanovih špica. Nakon odmora, kad su snage obnovljene, tri planinarke uz vodiča Tomislava popele su se na Begunjski Vrh.

Drugog dana krenuli smo prema Kredarici i vrhu rano, u 4:45, i nismo bili jedina skupina koja se kretala planinom s čeonim svjetiljkama. Nakon kraćeg zaustavljanja kod doma na Kredarici, gdje smo uživali u rađanju Sunca, krenuli smo prema Triglavu i za devetero članova ovo je bio prvi susret s triglavskim stijenama i feratama (neki nisu krili svoje oduševljenje). Imali smo baš veliku sreću da je jutro bilo bistro i jasno, pogled prekrasan i, možda manje poetski detalj (ali jako bitan) nije bila prevelika gužva. Na vrhu je gužva bila malo veća, ali, nažalost, povod nije bio baš sretan. Jednom planinaru iz te veće skupine dvadesetak metara pred vrhom nije bilo dobro pa su svi čekali da im se pridruži njihov vodič koji je pozvao helikopter i bio uz unesrećenog. Ubrzo mu je pomoć i pružena (gledali smo akciju spašavanja dok smo bili na vrhu). Nakon fotografiranja kod Aljaževog stupa „u sto poza“ krenuo je silazak istim putem u kojem smo savladali 2010 m visinske razlike. Bilo nam je drago kad smo vidjeli kako u planini osobito vrijedi ona stara: Tko rano rani…jer je već desetak minuta nakon što smo sišli, na vrh „sjeo“ oblak i vrijeme se počelo mijenjati.

Spuštanje je potrajalo jer nas je po putu na jednom dijelu kad smo već prošli Staničev dom oko 45 minuta pratila kiša koja je usporila kretanje po stjenovitom terenu. Na kraju smo svi sretno i bez ozljeda završili naš pohod te oko 16 sati stigli do parkiranih automobila (ovim putem zahvaljujemo našem članu Marijanu na posudbi kombija i Željku na prijevozu autom). Okrepa u novootkrivenoj izvrsnoj pizzeriji na ulazu u Jesenice (hvala Dragecu koji „ima nos“ za restorane) i povratak u Stubicu. Svatko sa svojim doživljajima, osjećajima, razmišljanjima, spoznajama, odlukama, ali svi bogatiji i ispunjeniji. Da, podijelit ćemo nešto naših fotografija, ali vjerujte – uživo je to sve puno, puno ljepše i bogatije.